subota, 14. kolovoza 2010.

Reza Negarestani: Holokaust ekstaze i slobode - čudovišta te jedu tvojim ustima


Dragi Bože: hvala ti na fizičkoj ljepoti u svijetu itd.
i jebi se...
«Tajanstveni su tvoji putevi». Naravno. Neš ti. Poput multiple
skleroze, moždanog krvarenja, shizofrenije, raka na jajnicima,
grupnog silovanja, beskrajnih ratnih pokolja, gladi i
izgladnjelosti, kokaina...
... «Gospodine, siđi, k nama siđi, zašto skrivaš lice
svoje?» zaklinjao je ojađeni pjesnik. Ja ću otkriti zašto ga skrivaš.
Već i sam grozan obris tvog vidljivog oblika potamanio bi svu
nadu i sreću živih bića.
- Gordon Massman


U svojem tekstu «On the Horror of Phenomenology: Lovecraft and Husserl» Graham Harman ističe kako je filozofija svojevrsni oblik znanstvene fantastike jer je filozofija oduvijek bila «azil čudnih ideja» (časopis Collapse Vol. IV, str. 333) – primjerice čudnovatih pernatih ideja o «spajanju suprotnosti», «razinama emanacije», «monadama» itd. «Nasuprot modelu filozofije kao istovjetne zdravom razumu i arhivskoj trezvenosti, tvrdim da je jedina misija filozofije (sablasno) čudni realizam (weird realism). Filozofija mora biti realistička [u filozofskom smislu tog pojma, op. au.] zato što je njezin mandat otključati strulturu svijeta; mora biti čudna zato što je stvarnost čudna» (334), kaže Harman. To je također slično argumentaciji Raya Brassiera, prema kojoj su strava i mišljenje, ista stvar.
Jedan suvremeni autor koji takvo poimanje filozofije shvaća više nego doslovno jest enigmatični iranski filozof Reza Negarestani. On je napisao knjigu, naslovljenu Cyclonopedia: Complicity with Anonymous Materials (re.press, 2008) , koja je doista filozofijski sf, čak filozofijski horror. Negarestani je član bizarne kvazi-tajne filozofske lože čija je jedna od vidljivih manifestacija web-kolektiv Hyperstition (http://hyperstition.abstractdynamics.org/ i stranica Ccru, Cybernetic culture research unit http://www.ccru.net/), koji osim samog Negarestanija, čine Mark Fisher (iliti k-punk, inače jedan od najboljih filozofskih blogera), Nick Land, Iain Hamilton Grant, Ron Eglash, Steve Goodman, Kodwo Eshun i drugi. To je godinama bio tabor najotkačenijih postmodernističkih tekstova koje ste uopće mogli naći na internetu – izlijevala se tu jedva razumljiva, suluda, živa filozofijska lava, iskazana hiper-delezovskim žargonom, prožeta oduševljenjem Lovecraftom. Bili su to vrišteći uzavreli spojevi magije, okultizma (lemurijski vremenski ratovi!!), cyber-kulture, afričkih fraktala, futurizma i NLO-a. Ili kako je objašnjeno u jednom tekstu, riječ je o «stjecištu čarobnjaštva, snova i fikcije. U neposrednim poslijeratnim godinama Peter Vysparov je okupio tzv. Klub Cthulhu kako bi se u njemu istraživale veze između fikcije H. P. Lovecrafta, mitologije, znanosti i magije, a bio bi faza u procesu formaliziranja i ustanovljavanja Miskatonic Virtual University [referencija na Lovecraftovo fiktivno Miskatonic University u jednako fiktivnom Arkhamu, op. au.], neobvezujućeg saveza nestandardnih teoretičara čiji rad, široko rečeno, ima 'lavkraftovske' konotacije. Zanimanje za Lovecraftovu fikciju bilo je motivirano time što je ona bila primjer prakse hyperstition, koncepta koji se razvijao i oštro propitivao od samog osnivanja Kluba Cthulhu. Slobodno definirana, ta se kovanica odnosi na 'fikcije koje sebe pretvaraju u stvarnost' » (http://www.ccru.net/archive/burroughs.htm), fikcije kao što su kriptične poruke lavkraftovskih drevnih bića, Velikih Starih (Old Ones).
Kad govorimo o Negarestaniju, potrebno je istaknuti i jedan drugi filozofijski kružok kojem on također pripada. Riječ je o možda najzanimljivijoj filozofskoj pojavi posljednjih dvadesetak godina, o međunarodnoj skupini autora koji se zalažu za filozofiju «usmjerenu prema objektu», uglavnom poznatima kao zastupnicima spekulativnog realizma (Quentin Meillassoux , Graham Harman, Ray Brassier, Iain Hamilton Grant...). Graham Harman, prerađujući Heideggera, tvrdi da svaki objekt ima skrivenu, podzemnu dimenziju koju je nemoguće učiniti prezentnom. Time se radikalno de-privilegira ljudska subjektivnost i specifičan način ljudskog bivanja (Dasein). Suprotstavljajući se većini kontinentalne (postkantovske) filozofije - da sažmemo interpretaciju Marka Fishera - Harman tvrdi da se objekti ne povlače u tajanstvene dubine samo u ljudskoj prisutnosti (u činu ljudskog promatranja) - i kad se odnose međusobno, bez čovjekove prisutnosti, također ne uspijevaju poništiti misteriju jedni drugima – vatra ne uspostavlja kontakt s ukupnošću drvlja koje spaljuje, nego samo s onim dijelovima drvlja koji su spaljivi. U svakom objektu nešto izmiče prisutnosti - objekti imaju stvarnost koja nije svediva na njihove odnose: odnosi ne iscrpljuju njihovu «objektnost». Svi objekti imaju gotovo okultne dubine kojima nijedno vanjsko biće nikada ne može potpuno pristupiti. Utoliko su spekulativni realisti fascinirani ne-ljudskim svjetovima, sablasnom čudnošću (weirdness) svih objekata, i velika su, dugo iščekivana promjena spram fascinacije ljudskim konstruktima, jezikom i tekstualnošću koja je obilježila filozofiju i teoriju većine 20. stoljeća.
Najpoznatija Lovecraftova priča Zov Cthulhua počinje slavnim ulomkom: «Najmilosrdnija stvar na svijetu, rekao bih, nesposobnost je ljudskog uma da međusobno poveže sve svoje sastojke. Mi živimo na mirnom otoku neznanja usred crnih mora beskonačnosti, i nije za nas da putujemo predaleko. Znanosti, od kojih svaka vuče na svoj ustranu, do sad nam nisu mnogo naškodile; ali jednoga dana sastavljanje razdvojenog znanja otvorit će takve užasavajuće prizore stvarnosti, i našeg pogibeljnog položaja u istoj, da ćemo ili poludjeti od tog otkrivenja ili pobjeći od smrtonosne svjetlosti u mir i sigurnost novoga mračnog doba» (u Houellebecq, H. P. Lovecraft: Protiv svijeta, protiv života. Zagrebačka naklada, Zagreb, 2006., str. 34). Negarestani nas upravo pokušava privući toj «smrtonosnoj svjetlosti», tom prosvjetljenju mraka, i pritom podsjetiti da su drevni narodi i drevne mitologije bili toga svjesni i da su razradili razne strategije spram uočene «prijetnje». No ti su odgovori često paradoksalni i zbunjujući, i nije baš jasno čemu služe – omogućavanju ljudskog perverznog užitka ili prepuštanju (hranidbenom) užitku Drugog. Jedino što se čini pouzdanim jest da pobjeda (ljudsko vladanje svijetom) nije opcija.

Knjiga Cyclonopedia u osnovi je predstavljena kao roman a njezin glavni lik je odmetnuti iranski arheolog Hamid Parsani; pojavljuju se i Colonel Smith koji je prebjeg iz američkih vojnih snaga koje provode svoj Rat protiv terora te još nekoliko kvazi-likova. U većini knjige zapravo se esejistički (iznimno gustim i zahtjevnim filozofijskim diskursom) prepričavaju njihove ideje, otkrića i spekulacije, a ako je riječ o narativnoj pripovijesti, tekst je zapravo ispunjen narativnim rupama - jedva da se išta događa u smislu razvoja neke radnje. Jedini pravi narativni dio knjige je sam njezin početak u kojem mlada Amerikanka dolazi u Istanbul na blind date s misterioznim RN (s kojim je uspostavila kontakt preko svojeg internetskog profila na stranici Suicide Girls), koji se međutim nikad ne pojavljuje. Slijedeći razne tragove koje joj on čini se ostavlja, nalazi i hrpu tekstova i bilješki koju odlučuje objaviti i taj rukopis je zapravo Cyclonopedia.
O čemu je sve riječ u knjizi gotovo je nemoguće ukratko prenijeti. Možemo samo nabrojati neke od tema koje zanimaju Negarestanija, više da bi se naznačio vrtoglavi vatromet koji pršti sa stranica, i možda ih je najbolje ostaviti u engleskom izvorniku: “Subsurface Political Geography; Surface Globalization; Underground Facilities and Chthonic Militarization; Archeology as the Science of Military Education in 21st Century; Tora Bora and the Cappadocian Complex; Worm Factor; Middle Eastern Necropolises and Underground Nuclear Facilities; Petropolitics, Guerilla-states and Architecture of Holes; Videogame Rhetoric and Memory as the Models of Alien Incursion; Poromechanics of War” (s Negarestanijeve web-stranice). Uglavnom, delezovski ekscentričnim, formaliziranim, ponekad matematiziranim jezikom pletu se različite referencije iz bliskoistočne (islamske i pred-islamske) okultne povijesti i stvaraju razni hibridni, urnebesni, polu-ludi, polu-genijalni koncepti, od onog o Bliskom Istoku kao autonomnom živom biću, ratu koji proždire svoje ratne strojeve, nafti kao okultnom lubrikantu povijesnih pripovijesti – s pop-kulturnim osvrtima na primjerice Carpenterov film Stvar i Begotten E. Eliasa Merhigea (koji inače mnogi smatraju najčudnijim filmom svih vremena) - a najviše o pravom, «jezivom» značenju čovjekove otvorenosti neljudskom izvanjskome, izloženosti očnjacima Drugog.
Negarestanijev Parsani, fiktivni lik opskurnog istražitelja, na tragu je Lovecraftova izmišljenog srednjovjekovnog ludog mistika Abdula Alhazreda, autora Necrocomicona, i njemačkog istraživača drevnih kultova Von Junzta (autora knjige Unaussprechlichen Kulten), kojeg je pak izmislio pisac horrora Robert E. Howard. Lik Parsanija omogućuje Negarestaniju da se ne mora ispričavati što tako slobodno i neopterećeno u tekst uključuje teme koje bi većini suvremenih filozofa inače vjerojatno djelovale zazorno – okultizam i magiju, mitologiju, bogove, čudovišta. S druge strane, Negarestani namjerno pridonosi filozofijskoj evelaciji Lovecraftova korpusa, i potvrđuje Harmanovu tvrdnju da će Lovecraft postati jedna od temeljnih referencija nove filozofije, pa dok su postmodernisti osobito voljeli Philipa K. Dicka, čini se da će novo ime šund-literature uzdignuto na pijedestal klasika biti Lovecraftovo.
Najzanimljiviji dio knjige je onaj završni, gdje Negarestani do psihotičnog krešenda diže sve svoje teme i buši rupu u nebu iz koje se na nas slijeva pošast Izvanjskog. Nije riječ o opoziciji snaga života i snaga mraka (koje bi bile protiv života), nego je upravo sam život sotonsko izvanjsko koje se hrani opstankom živih bića, Život je «radikalno vanjski u odnosu na živo biće i bitno štetan za njegovu životnost... Život-Sotona poima nadu kao izravan put prema sebi tako što pretvara nadu u najpouzdanijeg jamca za istodobno hranjenje ljudskog opstanka i utoljavanje vlastite gladi.» Prema Negarestanijevim drevnim vračevima, «ljudska povijest proces je eksperimentalnog istraživanja oblikovanja i uspostavljanja modusa otvorenosti prema van» jer «otvorenost dolazi iz vanjskoga, a ne obratno», tu se razlikuje ljudska otvorenost prema nečemu i otvorenost od toga nečega, što znači otvorenost sakaćenju i komadanju: «otvorenost izranja kao radikalno komadanje iznutra i izvana». Otvorenost nije širenje, prisvajanje mogućnosti (nešto što biste si mogli priuštiti), a kamoli ljudsko osvajanje i kontoliranje svijeta - otvorenost je zapravo rat: «otvorenost nije antropomorfna želja da se bude otvoren; ona znači biti otvorenim samim činom otvaranja. Biti raskomadan, rasječen, razlomljen, položen i otvoren». Šokantno je ovdje da «biti otvoren ili iskusiti kemiju otvorenosti nije moguće 'otvaranjem sebe' (žudnja povezana s granicom, kapacitetom i ekonomijom opstanka koja obuhvaća i vas i vašu okolinu), nego se može potvrditi strategijskim usklađivanjem s vanjskim, postajući mamcem za njegove vanjske sile. Radikalnu otvorenost može se prizvati tako da se postane meta za vanjsko», jer Vanjsko nas pretvara u ukusan obrok, u novo meso. Ono što je kod Negarestanija neobično, i fascinantno, jest dakle to što se tom proždirućem Vanjskome ne treba opirati, «susret sa Životom-Sotonom mora se voditi strategijskom komunikacijom, to jest ne pozitivnom afirmacijom putem vjere ili vjerovanja nego strategijskim pretvaranjem sebe u obrok, djelujući kao mamac za počinjanje lova s druge strane» - morate se pokušati pretvoriti u Dobar Obrok za Sotonu.
Ono što bi slijedeće bilo iznimno zanimljivo vidjeti jest kako se Negarestanijeve teze odnose na značenje Isusove smrti, njegovo mrtvo tijelo (corpus Christi), ili na ničeansku «smrt boga» - je li upravo mrtvi bog onaj koji najefikasnije čini svoj «posao» jer, kako kaže Negarestani, «kad je riječ o komunikaciji s ljudima, bog se može razotkriti postavivši svoje truplo na raspolaganje ljudima. Bogovima ništa nije blagotvornije od nekrotizacije vlastita tijela: za njih kozmogeneza truljenja obećava mnogo više od božanskosti», jer bogovi «veću važnost nalaze u svojim truplima – kao konkretnom objektu komunikacije opipljivom ljudima – nego u apstraktnosti svoje božanske prirode. Napokon, kao trupla, mogu kopulirati i kontaminirati.»
Usput možemo napomenuti da je film Begotten (E. Elias Mehrige), inače sam po sebi fascinantan i misteriozan film, vjerojatno jedino poznato umjetničko djelo koje dijeli Negarestanijeve ideje jer i u tom filmu «Bog odlučuje biti truplo kako bi bio protagonist», «kao preludij u čin otvorenosti Bog poduzima postajanje-mrtvim-bogom bilo tako da silazi u zemlju (tj. avatar) ili tako da se samoubija. Samoubijanje boga izražava se kao žrtvovanje ili immolare – poprskati svetim obrokom. Samožrtvovanjem se bog pretvara u dobar obrok za čovjeka, zemlju i vanjskost. Za Boga, otvorenost se ne provodi vjerskim adventom (bivanjem otvorenim prema sebi) ni na sekularan način (otvaranjem sebe prema ljudskome). Zbog toga smrt Boga odbija biti i sekularan i vjerski događaj». U vezi s tim možemo pročitati možda najsnažniju Negarestanijevu rečenicu: «Otvorenost dolazi samo u neprimjetnim zakucima klaonice, kao ljubav bez lica.»

Iako je riječ o horroru, poanta zapravo nije u strahu i stravi. Moglo bi se reći da je riječ o strukturalnoj jezi koja nije nužno popraćena psihološkim strahom. Više je riječ o potrebi da se ljudski strah omalovaži upravo samim ukazivanjem na neizmjerne razloge njegova mogućeg aktiviranja. Izvori jeze toliko su golemi da je običan ljudski strah jednostavno neprimjeren, gotovo komičan. Ovdje horror nije adolescentsko-antropocentričan (mi ljudi ugroženi smo nečime izvanjskim što vreba na nas i želi nas proždrijeti) – prije kao da se kaže pa što ako nas To želi proždrijeti, zašto i ne bi? Panorama strave toliko je sveobuhvatna i temeljna da se običan ljudski strah jednostavno gubi u njoj i postaje zanemariva sitnica, jer u igri su mnogo veće dubine ravnodušnosti i grabežljivosti. Ljudski strah nalik je žalopojci mrava kojeg je netko prignječio u koncentracijskom logoru u kojem Mengele eksperimentira na svojim «pacijentima». Previše preglasnog vriska ispunjava kozmos da bi se ljudski vrisak uopće čuo, i da bi mu itko uopće posvetio pozornost.
Govoreći u Lovecraftu, Houellebecq sažima upravo takvu ontologiju strave: «Možda se, tvrdi nam on [Lovecraft], nešto skriva iza zastora stvarnosti, i tek se povremeno može naslutiti. Nešto zapravo sramotno. Zapravo, moguće je da iza ograničenog zastora naše percepcije postoje druga bića. Drugi stvorovi, druge vrste, drugi koncepti i druge inteligencije. Među tim bićima, neka su vjerojatno znatno više intelihencije i spoznaje od nas. No to nije nužno dobra vijest. Zašto mislimo da ti stvorovi, koliko god različiti od nas, iskazuju neku duhovnu prirodu na bilo koji način? Ni po čem u se ne može pretpostaviti nadilaženje univerzalnih zakona egoizma i zloće. Smiješno je zamišljati da nas u okvirima svemira čekaju bića puna mudrosti i dobrohotnosti koja će nas odvesti nekakvoj harmoniji. Da bismo zamislili kako bi se ona odnosila prema nama kad bismo stupili s njima u dodir, bolje je sjetiti se načina kako se mi odnosimo prema 'nižim inteligencijama' kao što su zečevi i žabe. U najboljem slučaju, služe nam kao hrana: ponekad ih, zapravo često, ubijamo iz čistog užitka u ubijanju... Možda će neki lijepi ljudski primjerci imati čast da završe na stolu za seciranje; i to je sve. A ništa od toga, i dalje, neće imati nikakva smisla... Taj odvratni univerzum u kojem se strah širi u koncentričnim krugovima sve do neizrecivog otkrića, taj univerzum u kojem je naša jedina zamisliva sudbina da budemo usitnjeni i prožderani, mi apsolutno prepoznajemo kao naš mentalni univerzum... Danas, više nego ikad, možemo donijeti tu deklaraciju principa kojom počinje Arthur Jermyn: 'Život je odvratna stvar; a u drugom planu, iza onoga što znamo, pojavljuju se svjetla demonske istine koja ga čine još tisuću puta odvratnijim' « (Houellebecq, 14-15).
Ono što bi tu samo trebalo ispraviti jest ta antropocentrična žalopojka. Jer dok god smo u granicama ljudskosti nismo primjreni kozmosu, koji jednostavno nije ljudski baždaren. Utoliko, što je zapravo toliko problematično u tome da je svijet užasan? Zašto i ne bi bio? Ako bi se pokazalo da kozmosom vladaju (iz naše perspektive gledano) čudovišta a da smo mi samo njihove svinje, što bi u tome zapravo bilo čudno, neuobičajeno, jedinstveno, skandalozno i «mračno»? Kad bi pilići shvatili da su samo «pilići» (i da smo mi njihov čudovišni Cthulhu), bi li trebali izabrati kolektivno samoubojstvo? Nema ničega inherentno lošega u kolektivnom samoubojstvu, no zar to nije narcisoidno prenemaganje, tj. zašto zapravo i mi ne bismo prihvatili da smo hrana nekim drugim čudovištima, zašto bi to samo po sebi bilo «besmisleno»? Naime, ako je nešto «neugodno» nama, ne znači da je kozmički besmisleno - ono što je besmisleno nama ne znači da nije smisleno (štoviše, ugodno i ukusno) nekome drugome, a i da jest besmisleno, nije bez presedana: ne bi to bila prva besmislica u povijesti postojanja. Zašto žaliti nad time što je život «besmislen»? A zašto bi i bio smislen? Ne smeta nam kad uzgajamo piliće koje ćemo zaklati i pojesti, ali nam smeta ako netko drugi namjerava pojesti nas! Čak i ako postoje krajnji dobrohotni Bog i kozmička Ljubav, to ne mora značiti da je išta od toga namijenjeno nama. Kršćani ne misle da je Isus iskupio vjeverice i amebe, zašto bismo se onda čudili mogućnosti da kozmička Ljubav, možda, može iskupiti, primjerice, one koji jedu nas, no ne i nas same.
I kao što točno ističe Houellebecq, premda Lovecraftovo pisanje «ima samo jedan cilj: dovesti čitatelja u stanje fasciniranosti. Jedini ljudski osjećaji o kojima on želi govoriti su zapanjenost i strah» (42), «možda najdublji dojam pri prvom čitanju Lovecraftovih priča ostavljaju opisi arhitekture u Sjeni iz vremena i Planinama ludila. Još više nego drugdje, ovdje nazočimo novome svijetu. I sam strah nestaje. Svi ljudski osjećaji nestaju, osim fasciniranosti... No u temeljima ogromnih citadela koje je zamislio HPL skrivaju se stvorenja iz košmara. Mi to znamo, ali smo skloni to zaboraviti, kao i njegovi junaci, koji kao u snu hodaju prema katastrofalnoj sudbini, privučeni čistim estetskim oduševljenjem» (47), «HPL zapravo nastoji ostvariti objektivnu stravu. Stravu odvojenu od od svake psihološke ili humane konotacije. On, kao što i sam kaže, želi stvoriti mitologiju koja bi 'imala smisla i za plinovite inteligencije i zspiralnih nebula'» (63).
To još više vrijedi za Negarestanija. Njegova «neljudskost» ili iznad-ljudskost estetski je i filozofijski fascinantna. Negarestani je velik, genijalan pisac koji nas uvodi u doba novog prosvjetiteljstva, ali ovaj put ne za ljude, nego za neljude i ono neljudsko. Mi, ljudi, moramo shvatiti (prosvijetliti se) da svemir ne pripada nama, nego Njima, da ne živimo u bajkovitom svijetu koji ide na ruku ljudskim željama, težnjama i vrijednostima, nego u krajnje neljudskome svijetu, potpuno ravnodušnom i spram naše ljubavi i spram naše boli.

Tvrđa, 1-2, 2009.

Nema komentara:

Objavi komentar