petak, 18. studenoga 2011.

John Maus - hipnagogički pop za guljenje mentalnih tapeta masovne imaginacije: Human League čupa treći korijen iz zuba Joy Divisiona



Prva rekacija nakon slušanja Mausovih pjesama na albumu We Must Become The Pitiless Censors Of Ourselves jest nelagodni déjà vu refleks: ti su nam sintesajzeri odnekud previše poznati. Upotreba sintesajzera, kako su zvučali 80-ih i 90-ih, isprva se doima poput nostalgije, ili još jednog retro-eskapizma, ali kod Mausa je riječ o revolverizaciji, o uporabi starih oružja za borbu protiv trenutačne medijske hegemonije i Policije, kako on zove sposobnost kapitalizma da prisvoji i ubije sve što umjetnički vibrira. Iako naslovom albuma – Moramo postati bešćutni cenzori samih sebe - citira filozofa Alaina Badioua, Maus nije ni hipsterski Ikea-ljevičar niti Über-eksperimentator, nego stvara hipnagogički pop za guljenje mentalnih tapeta masovne imaginacije: Human League čupa treći korijen iz zuba Joy Divisiona.




U protekle četiri godine, između objavljivanja albuma Love Is Real, iz 2007., i ovogodišnjeg skoka u duboku provaliju na nebu, Maus je postao kultna figura indie-glazbe. Muzičar-intelektualac. U intervjuima i svojim tekstovima Maus iz rukava vadi akademski potkovane ideje i manično uobličena stajališta, što ne iznenađuje, budući da je tijekom dana profesor političke filozofije. No, nije pristalica avangardističke ezoterije, ili politički obojenog elitizma; svojim stajalištem da je "pop istina našeg trenutka" i da je "naš zadatak kao umjetnika, intenzivno se koristiti dominantnim jezikom", tj. jezikom pop-kulture, ograđuje se od autora eksperimentalne glazbe. Ne da bi se priklonio populističkom antiintelektualizmu, nego zbog pragmatične procjene da se samo tako mogu postići relevantni učinci, tj. suprotstaviti se paralizirajućem, produciranom užitku suvremenog policijskog kapitalizma. Dok pop-kultura stvara zabavu i užitak, meta-pop-kultura trebala bi taj užitak pretvoriti u valutu rasprave, možda i u oružje.

Maus uspijeva stvoriti "prave", izvrsne pop-pjesme i istovremeno ih nazupčati tako da se uklope u pankersku filozofsku Rubikovu-kocku njegove lake političke artiljerije. Veza politike i glazbe često polučuje liturgijski, gotički efekt, i zaista – i Maus se doima poput kakva progresivnim idejama napušenog druida koji baca kosti i priziva psihodelične duhove revolucije.

U svom programatskom tekstu Teze o punk-rocku, Maus kaže:

"jedini upotrebljiv naziv za proceduru glazbene istine koja je započela s Elvisom Presleyjem, nastavila se s Beatlesima, Sex Pistolsima i drugim bendovima, jest punk-rock.

Punk rock, poput svake istine, jest praznina u nekoj imanentnoj situaciji. Danas je ta situacija Globalni kapitalizam.

Punk-rock, poput svake istine, anarhističan je u tom smislu da sebe daje kao rušitelja poretka Policije."

No sve to možete i zaboraviti te prihvatiti Mausove pjesme kao samo ono što ponajprije i jesu – izvrsne pop-konstrukcije nalik pjesmama bendova Human League, Orchestral Manoeuvres in the Dark i Joy Division.








Nema komentara:

Objavi komentar