Razgovor s Olivierom Saint-Légerom o novim tehnologijama, globalnom selu, veoma brzim mrežama, računalnoj ovisnosti, Big Brotherima svih vrsta te srazu informatike i takozvanog civiliziranog svijeta.
Olivier Saint-Léger bio je jedan od velikih obraćenika računalne kulture nalazeći se na čelu časopisa Webmaster i Netpro. 90-ih godina ti su časopisi bili namijenjeni profesionalcima informatičkih mreža, a kasnije su pali u zaborav zbog burzovnog pada visokih tehnologija.
Ubrzanje povijesti jedan je od temelja ljudske civilizacije! Pojava Mreže dio je stalne potrage za “zbiljskim vremenom” koja naglašava našu žeđ za sveprisutnošću i sveznanjem
Uz tehnološki napredak uvijek će dolaziti “protu-udar”, njegova zloporaba od lopova, terorista, političara, države
Čovjek je samo preostali parametar jednoga sustava koji ključa od želje da potvrdi svoju neovisnost
Čovjek se neumorno približava tehnologiji, u nekoj vrsti fuzijskog kretanja. Neki će čak reći da će biti teško napraviti “stvarnu razliku između ljudi i računala”
Laurent Courau: Digitalni amok
S obzirom na to da si bio pomni promatrač eksplozije Interneta u Francuskoj i svijetu, kako iz današnje perspektive gledaš na proteklo desetljeće i web pustolovinu?
- Pomalo kao u romanu Strah i prezir u Las Vegasu našeg zajedničkog autoriteta, Huntera S. Thompsona… Citirat ću ga samo jednom, obećajem: “When the going gets weird, the Weird turn pro.”
Što te je u početku privuklo u taj svijet koji u prvi mah može djelovati odbojno? Jesi li na primjer u mladosti bio zaljubljenik u spekulativnu i znanstvenofantastičnu književnost?
- Da, kao i svi klinci pretpostavljam (Poe, Lovercraft, Derleth, Van Vogt, Bradbury, Asimov, Dick...), ukratko ništa posebno, da tako kažem. Ne vjerujem da su moja lektira i feljtoni iz ‘60-ih godina koje sam gutao imali bilo kakav utjecaj na moje opredjeljenje za nove tehnologije (ali ne bih se zakleo u to). Zapravo, ja sam naprosto bio u pravo vrijeme na pravome mjestu. Naravno da smo krajem ‘80-ih svi čitali Neuromancer Williama Gibsona a embrij matrice koji se stvarao pred našim očima bio je dovoljan da nas izbaci u blisku budućnost, ovoga puta posve vjerojatnu.
Imaš li osjećaj da si bio zahvaćen tehnološkom i spekulativnom groznicom, naročito kroz svoj novinarski rad?
- Da. Podlegao sam tome. Priznajem. Početkom ‘90-ih godina, ja i još nekoliko novinara iznijeli smo “gibsonovsku” viziju Interneta. Mi smo pojednostavili i sublimirali ono što je u stvari bila samo metamorfoza, primarna konstrukcija. U tom je trenutku naš cilj bio proširiti “nove tehnologije” kako bi što veći broj ljudi postao svjestan ubrzanog razvoja društva. Onda smo započeli s opisivanjem “društvenog” priključka Interneta, njegovih potencijalnih primjena, snova, izobličenja i strahota. Namjerno smo prikrivali temelje njegove izgradnje: drugim riječima potiskivali smo sve tehnološke aspekte koji su bili neugodna kočnica. Prodavali smo teoriju, polja mogućega. A onda su trgovci nanjušili čar dobiti. Kako bi ulični prodavač mogao odoljeti zovu divovskog kolektivnog sna, ako je on golemo moguće tržište? Dakle, svi su prodavali i preprodavali na Netu, a da nije bilo infrastrukture pa čak ni servisnih službi! To je dovelo do nastajanja spekulativnog balona, koji u ovom slučaju posve zasluženo nosi to ime. I počevši od toga trenutka, ljudi iz marketinga su nam za doručak, ručak, večeru pa i češće, servirali “paradigmu” … Grozno...
Prodavanje sna djelovalo je izvrsno tijekom četiri godine. Ulagači (najprije američki, a potom europski i azijski) zamišljali su računalni “Yellow Brick Road”. Snovi o vlasti, novcu, moći. Svi su sebe vidjeli kao nove barbare iza kojih trava više neće rasti. Ulični prodavači privjesaka za ključeve proglašavali su se Doktorima interneta (i uvjeravam te da gotovo nimalo ne karikiram), savjetnici su nicali posvuda, elektronički gazde pojavljivali su se u svakom kutku na tulumima, ističući posjetnice koje bi postidjele i Patricka Batemana. Ukratko, bilo je to potpuno ludilo. Stalno talasanje. Posvuda praznina. Čitava ta ekonomija od papira građena je na pješčanom sprudu. Indonežani imaju riječ za to: amok, kolektivno ludilo koje zahvaća cijelo selo i nagoni stanovnike da se međusobno ubijaju. Evo, mi smo preživjeli svojevsni digitalni amok na razini “globalnog sela”. Zatim je, u ožujku 2000., burza počela svoditi račune. Nastavak je poznat… Međutim, te burzovne strategije pružile su nam također stvarni uvid u financijske i ekonomske ratove koji se vode između velikih pôlova na Zapadu. U konkretnom slučaju, uvid u opći napad Sjedinjenih Država na Europu.
Misliš li da se može govoriti o ubrzanju povijesti kada je riječ o posljednjem desetljeću?
- Ubrzanje povijesti jedan je od temelja ljudske civilizacije! Gotovo sve u stvaranju čovjeka počiva na pojmu redukcije vremena. Dakle, od početka stoljeća, polja istraživanja ukrštaju se na ubrzani način. Pojava Mreže nije ništa iznenađujuće u toj stalnoj potrazi za “zbiljskim vremenom” koja naglašava našu žeđ za sveprisutnošću i sveznanjem. Jer, zbog te divlje želje za ukidanjem samoga vremena vjerujemo kako smo i sami dostojni živjeti na vrhu Olimpa. Ubiti vrijeme, to nam daje osjećaj vječnosti, a Mreža je još jedna cigla u izgradnji toga hrama. Ona nije posljednja i biti će drugih, mnogo drugih. Mi živimo usred one kratke matematičke bajke koja govori o tome kako dospjeti iz jednoga kuta prostorije u drugi, krećući se pritom po dijagonali, i to na način da u svakom sljedećem skoku uvijek podijelimo preostali dio na pola. Uvijek smo sve bliže, ali nažalost nikada ne stižemo!
Globalno selo, post-humanizam i kiborzi… Cyberkultura je bila nositeljica brojnih više ili manje luckastih utopija. Koje od njih imaju istinsku budućnost?
- To je teško reći. Pojam “istinska”, problematičan je. Cyberkultura je golem laboratorij u kojemu se svaka probijena pukotina razmatra kao jedna “mogućnost”. Jedna stvar mi se čini izvjesnom, a to je da dolazi do sve većeg približavanja biološkog i digitalnog. Čovjek se neumorno približava tehnologiji, u nekoj vrsti fuzijskog kretanja. Neki će čak reći da će biti teško napraviti “stvarnu razliku između ljudi i računala”. Dosta vjerojatno… ako prije ne dođe do urušavanja. Pod time podrazumijevam da je zapravo moguć i povratak unazad, ali uz cijenu potpune dekonstrukcije i velikog nasilja.
Stalno su nam prodavali mnoštvo navodno revolucionarnih digitalnih tehnologija. Koje od njih, prema tvome mišljenju, imaju ili će imati zaista važan utjecaj na naš način života?
- Sve one danas, vidljivo ili ne, utječu na naše živote, bez obzira na to jesu li nam prikazane na reklamama lijepih časopisa na sjajnom papiru ili se stjerane u zabiti kutak kakvoga servera. Pitanje je samo koju vrijednost i kakvu važnost im pridajemo. Evo, za zabavu, tek jedne kratke rečenice Breta Eastona Ellisa: "Bio jednom akvarij u kojem je živjela veoma krupna crna riba koja mi se činila bitnom."
Čini se da je pornografija jedan od najunosnijih poslova na webu. Nije li to zapravo krajnje izrugivanje s evolutivnim utopijama?
- Zašto. Seks je po svojoj naravi, da tako kažem, jedan od velikih pokretača svijeta. Znači li to da evolutivne teorije izuzimaju seks? Nekoliko gnostika iz drugog stoljeća nakon Krista jasno su propovijedali prestanak obnavaljanja vrste, kako bi se izbjegla nesreća podnošenja “zemaljske sile teže” (taj gnostički senzibilitet stalno je prisutan). Homo vulgaris najvećim je dijelom prilično daleko od razmišljanja o eteričnom hiper-svijetu. On ima potrebu za seksom i prikazivanje toga čina jasno je svakome, posvuda. Svakako, seks i Internet idu veoma dobro zajedno. Iz očitih razloga (anonimnost, razmjena, ustrojavanje neprozirnih mreža, mnoštvo oblika i jednostavnost pristupa seksualnim mogućnostima itd.) internet je raj za “lurkerse” i deklarirane praktičare. No, je li to stvarno nešto novo?
Izgleda kao da su Sjedinjene Države i zapadni svijet u cjelini uhvaćeni u zamku vlastite igre, nakon učestale zloporabe informatičkih mreža od struktura organiziranog kriminala, pa sve do korištenja pornografskih slika kao nositelja kodiranih poruka terorista. Toliko o ideji sjevernoameričkog Big Brothera… Na što te podsjeća taj paradoks?
- Ja u tome ne vidim nikakav paradoks. Mafijaši i drugi političari, baš kao i čovjek općenito, izuzetno su prilagodljiva bića, sa strahovitom inteligencijom (barem određenim oblikom inteligencije). Reci mi zbog čega neki kolumbijski mafijaš ili islamski terorist ne bi sebi uzeo pravo da nove tehnologije koristi za najcrnje prijevare? Koja moralna pravila bi mogla spriječiti nekog ekstremista u njegovoj odluci? Kako “dobri WASP-ovski moral”, karikatura “dobroga svijeta”, može “izgledati” tako bezazlen kao što se prikazuje? On to nije. Cinično je uvijek moguće tvrditi da su pravila ista za sve. Danas se ta zapadna “vizija” pokušava prodati takozvanim “barbarima”. Mi prodajemo naše načine mišljenja, naše kulture, naše životne stilove, kao da su oni apsolut izvan kojega uopće nije moguće govoriti o civilizaciji. Nije li to također cinizam, kada je već poznato da od 6 milijardi ljudi na svijetu njih 5 milijardi služi kako bi zadovoljilo potrebe one milijarde povlaštenih. Štoviše, čini se da će i tu milijardu biti teško probaviti… Ne, nitko nije uhvaćen u zamku vlastite igre. Uz tehnološki napredak uvijek će dolaziti “protu-udar”, njegova zloporaba od lopova, terorista, političara, države.
Kako vidiš budućnost sektora novih tehnologija? Koji su na primjer sljedeći veliki pomaci za koje smatraš da bi mogli dovesti do velikih promjena?
- Bio, nano, bežična tehnologija, veoma brze mreže, širenje i frakcioniranje sadržaja, novi val nastranog reklamiranja i neprestano sve više trgovaca posvuda.
Kako, općenito, gledaš na ulogu informatičkih mreža i informacijskih tehnologija u budućnosti? Nažalost, očito je da one u ovom trenutku, statistički gledano, ostaju povlastica jednog malog dijela elite… Jesi li optimist ili pesimist?
- Ne mislim da su mreže u cjelini povlastica elite. “Privatni” pristup mrežama doista ima tek 5 posto stanovnika našeg planeta. Međutim, mreža zapravo utječe na život svih. To je slučaj s Talijanom koji ostaje u mraku zbog prekida električne energije, čovjekom iz Bangladeša koji kupuje avionsku kartu zahvaljući mreži Sabre, indijancem iz Chiapasa koji se koristi mobilnim telefonom, marokanskim seljakom koji pokušava prodati svoje proizvode po cijenama koje nameće svjetsko tržište, iseljenikom koji pokušava pobjeći poreznicima, iračkim dijetetom koje je izgubilo obje ruke igrajući se ostacima kasetnih bombi. Niže cjeline mreža međusobno se povezuju, granaju i ponovno spajaju, stvarajući nebulozu koju više nijedan ljudski mozak nije u stanju razumjeti. Sve to ostavlja dojam da smo zbilja stvorili digitalnog Golema. S tom razlikom što se u legendi Golem spašava. Nasuprot tome, ja sam sklon vjerovati da je čovjek samo preostali parametar jednoga sustava koji ključa od želje da potvrdi svoju neovisnost. Jesam li pesimist? Ne, zadivljen sam čovjekovom sposobnošću prilagodbe. Koja bi druga životinja mogla preživjeti takav determinizam u svojem samougnjetavanju? Naprotiv, smatram da se mogu ubrojiti u optimiste… prirodne.
S francuskog prevela Snježana Kirinić.
Objavljeno u e-časopisu La Spirale
Nema komentara:
Objavi komentar